Gimnazija Eugena Kumičića Opatija

27. siječanj 2011.

Dan sjećanja na Holokaust i sprečavanja zločina

protiv čovječnosti 

Crna noć je šapićala...

U spomen svim palim žrtvama Drugoga svjetskog rata, Opatija se prisjetila Holokausta.

 Svake godine obilježavamo Dan sjećanja na žrtve nacističkih logora, te Drugoga svjetskog rata općenito.Židovi, Srbi, Romi, muslimani, partizani, ponekad i obični prolaznici koji su se našli pred razornim Hitlerovim silama, ostavili su dubok trag u ljudskoj povijesti.

Učenici i profesori opatijskih srednjih škola na okruglom stolu pod nazivom "Memento“  („Sjećanja“ )  održanom u Vili Antonio čuli su priče ljudi koji su preživjeli logore.

Oči pune patnje 

            U četvrtak, 27. siječnja 2011. godine  prisustvovala sam okruglom stolu koji je održan povodom Dana sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti. Prisutni gospodin Oleg Mandić i sestre Desa i Dina Bačić prisjetili su se strašnih trenutaka iz svojih života provedenih u zloglasnim logorima Risiera di San Sabba  u Trstu i Auschwitzu  u vrijeme Drugoga svjetskog rata.  Zorno su nam oživjeli te teške dane, ne izostavljajući niti jedan detalj. U očima im se mogla vidjeti patnja, patnja zbog svega proživljenog.

            Njihove su me sudbine veoma potresle i potaknule na razmišljanje. Čime su zaslužili takav progon i mučenje? Zgrozim se na samu pomisao da se tako nešto dogodilo djetetu od jedanaest, trinaest i petnaest godina. Vjerujem da ovakva svjedočanstva opominju sadašnje i buduće generacije na užas koji je prouzročio ratni vihor, a koji se nikada više ne bi smio ponoviti.

           Suosjećajmo sa žrtvama i gradimo bolji svijet, svijet jednakosti među svim ljudima bez obzira na rasu i vjersko opredjeljenje.

                                                                                              Dora Lanča, 3.b  

Iz tužnih životnih priča

,, ... Imale smo 13 i 15 godina kada su jedne noći upali Gestapovci u našu kuću na Voloskom, i odveli nas. Taj njihov ulazak u kuću, sa šmajserima, lupanje nogama,.. to nas je dugo vremena pratilo. Kasnije nas je budilo noću...“

,, Hranili su nas svakako, svačim. Sjećam se ako je pašta bila na redu, da je ujutro bila tvrda, o podne kako-tako, a navečer je to bila kaša. Svaki su nas dan puštali jedan sat ili pola sata, kako-kada, u dvorište na šetnju... “

„U sjećanju su nam posebno ostala dva vojnika. Svaki dan nakon saslušanja, imale smo priliku pola sata prošetati dvorištem. I isto tako, svakog dana njemački bi im vojnik u zgradi ostavljao komadiće kruha. I ti maleni komadići znali su ublažiti glad...

Muškarci su također izlazili... Gledale smo kroz prozor. Njemački vojnik svakog bi dana dolazio u dvorište, zapalio bi cigaretu... I bacio cijelu cigaretu na pod. I muškarci su bili zahvalni. Jedna cigareta za mnoštvo...“

,, ... Jedne noći odveli su jednu grupicu Židova. Mislim da nisu išli daleko od Trsta, odnosno od Rižarne, jer je proradio krematorij...“  

Iz tužne životne priče

 „ Bilo je stjenica, bilo je uši, a te stjenice su vraške, preko noći bi izlazile van...“ (zatvor „Coroneo“)

          „ ... stigli smo u Auschwitz. Prošli smo kroz ona poznata simbolična vrata duge zgrade koja je u sredini, i došli na rampu...

        „... izmišljena je industrija  smrti...  Auschwitz je smišljen namjerno. Služio je završnom uništenju Židova u Europi, a da bi se to sprovelo, trebalo je što brže, efikasnije i jednostavnije provesti smrt...“ 

       Gospodin Mandić, kojem je tada bilo tek jedanaest godina, bio je uhićen i prevezen sa svojom majkom i „babuškom“ u najzloglasniji od svih logora – Auschwitz. Auschwitz, kako nam je kazao, bio im je tada nepoznat no vrlo brzo su im Nijemci dali do znanja da je riječ o najokrutnijem logoru – logoru za uništenje ljudi. Tužno je, ponekad se i zapitam kako čovjek može osnovati mjesto za uništavanje drugog čovjeka, pripadnika svoje vrste, nečijeg brata, muža ili oca. Još je tužniji razlog: drugačija etnička pripadnost ili fizičke osobine. „Stvorimo čistu naciju!“ govorio je jedan od najistaknutijih nacista – Adolf Hitler, zbog kojeg je poginulo na tisuće Židova. Zašto jedan čovjek može imati tolika prava da odredi  što je čista, a što nečista nacija? Otkud mu pravo da Židove smatra manje vrijednima? Razuman čovjek zasigurno ne može poželjeti da cijela srodna skupina ljudi nestane sa Zemlje. Zbog takvih „hirova“ izbijali su  ratovi, a svi znamo da rat ne donosi ništa dobro već samo uništava naše domove i odnosi na tisuće nevinih života. Kad rat jednom završi ništa ne može biti kao prije, a to se dalo primijetiti i iz razgovora s već spomenutim gostima koji su svjedočili o užasima logora, iako su tada bili djeca. Tijekom pričanja doživljaja i prisjećanja strašnih trenutaka koje su proživjeli, u njihovom se glasu osjetila se gorčina, tuga i bol.

       Cilj je ovakvih sastajanja i organizacija da užasi holokausta ne padnu u zaborav te da nam probude svijest i  potaknu nas na razmišljanje kako se ne bi u budućnosti ponovili, jer kaže se da je povijest učiteljica života. Bitno je to nikada ne zaboraviti.

                                                                                          Adriana Haller, 3.b 

Pisali: Andrea Trbojević, Adriana Haller, Dora Lanča, Matea Peloza, Dino Šekerović,

Fotografirali:  Albert Haller, Nikolina Prtenjača

Suradnik: Foto Luigi -  David Kurti 

Fotografije s izložbe „Crna noć je šapićala…“ postavljene u Rijeci, u Filodrammatici od 27. siječnja do 16.veljače 2011., pogledajte u fotogaleriji (fotografije izradio Foto Luigi – David Kurti).