Sve je počelo 1. prosinca 2009. kada sam se drugu godinu za redom prijavila na natjecanje „Opisujemo sustave“ u sklopu hrvatskoga interdisciplinarnog društva. Cilj natjecanja je uzeti jedan problem iz našega života i pomoću uzročno-posljedičnoga dijagrama pokušati naći rješenje problema.

 Nakon dugog razmišljanja, dobro možda i ne tako dugog razmišljanja, odlučila sam uzeti problem MisAA-e, tj. stvaranja i održavanja komunikacije tijekom i nakon susreta Alpe Adria. Naravno, nadahnuta prošlogodišnjim domaćinstvom naše škole. Nakon održavanja Alpe Adria odlučila sam u provesti anketu u našoj školi s ciljem utvrđivanja koliko je sudionika zaista ostalo u kontaktu i kakve je on kvalitete. Nakon dobivenih rezultata ostala sam neugodno iznenađena te sam htjela vidjeti je li to slučaj samo u našoj školi ili u svim školama sudionicama. Stoga sam anketu prevela na engleski i talijanski jezik te poslala u škole u Austriji, Sloveniji, Italiji i Rumunjskoj i dobila isti rezultat. Pokazalo se da je u svim školama komunikacija tijekom i nakon susreta loša.

Problem sam postavila i trebalo je pronaći moguća rješenja. Tijekom zimskih praznika sa svojom sam partnericom Josipom Pavelić napisala  pismeni dio natjecanja, tj. esej koji smo do 15. siječnja poslali na procjenu. Nakon mjesec dana dobili smo rezultate. Bile smo prve, prve u državi. Bile smo i više nego oduševljene. No, uvijek kada krene dobro javi se taj NO.

Javno izlaganje, odnosno drugi dio natjecanja održavao se tijekom susreta Alpe Adria na kojem je bilo predviđeno da izlažem o MisAA-i. Nametnulo se pitanje kako to izvesti kada je nemoguće biti u isto vrijeme na dva različita mjesta.

04. ožujka 2010. zajedno sa sudionicima naše škole krenula sam u Bassano del Grappa gdje sam tijekom ceremonije otvaranja održala prezentaciju o svojem projektu na engleskom jeziku pred tristo ljudi. Priznajem imala sam malu, ali kad sam počela govoriti postepeno je nestajala i vjera u moj projekt je prevladala. Nakon gromoglasnoga pljeska moje misli već su išle prema vlaku na koji sam trebala stići kako bih čim prije došla kući.

 Tek što sam stigla kući, već sam bila u autobusu za Zagreb gdje sam s Josipom išla na javno izlaganje. Iako je bilo mnogo kvalitetnih i zanimljivih radova naša je bila jedna od rijetkih tema koja se nije bavila tehničkim stvarima. Iscrpljena od prethodnoga dana, puna žara i emocije htjela sam žiriju prenijeti svu svoju strast koju sam ulagala u MisAA-u tijekom četiri mjeseca. Htjela sam zaista riješiti problem komunikacije tijekom i nakon susreta. Jesam li uspjela? To će samo vrijeme reći. Ja sam svoj dio napravila, a sada je na svakom sudioniku i mentoru da učine isto. Što se tiče izlaganja, nije prošlo loše, osvojile smo drugo mjesto na državnoj razini.

I za kraj… mnogi se pitaju kako mi se uopće dalo sve to raditi? Nije mi dovoljna škola, nije mi dovoljna državna matura? Ne znam ni sama! No, kao što su mi i organizatori u posveti napisali, s mojom MisAA-om napravila sam prvi korak u svijet znanosti, a taj osjećaj nema cijene. Nadam se da ću u životu raditi na još mnogim projektima i da će mi znanost postati jedna od boljih prijateljica.

                                                                                                                                Barbara Babić, 4.a