Parun je bila jedna od najistaknutijih hrvatskih pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća.

Vesna Parun potpuno se predala književnom radu postavši prva žena u hrvatskoj književnosti koja živi isključivo od književnosti i za književnost.

Njezini stihovi  u posljednjih su desetak godina bili pretežito satirični i kritični prema društvenoj zbilji. Usto, u teškoj situaciji u kojoj se našla, na bolesničkoj postelji, napuštena gotovo od svih, Parun je i dalje paralelno pisala i prkosne autobiografske pjesme, aforizme, i aforističke skice i portrete.

Uvijek protiv struje, nepokolebljiva u naumu da živi od onoga što najbolje radi: od pisanja. I živjela je od pisanja, ništa drugo nije željela raditi niti je išta drugo zanimalo. Ostavila je iza sebe 'bezbroj' pjesama tiskanih u više od 60 knjiga, priča te brojne drame, dosegnuvši vrh gotovo na samom početku svoga puta, još 1947. godine prekrasnom zbirkom „Zore i vihori“.