I. MEMENTO

           Učenici Gimnazije Eugena Kumičića prisustvovali su i ove godine 27. 01. 2012. obilježavanju  „Dana sjećanja na Holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti“. Taj smo dan obilježili "Mementom". Ovogodišnji susret posvetili smo djeci bivših logoraša, zatočenika Buchenwalda i Dachaua, jer smo željeli neposredno od njih čuti kako su njihovi roditelji svoju traumu proživljavali i njima je prenosili. Gosti su bili gospođa Sonja Smaila, gospodin Robert Matijašić i gospodin Eduard Terčić. U uvodnoj je riječi  profesorica Tatjana Matetić naglasila da memento znači "sjeti se i pamti" i uputila nas na nenasilje i toleranciju. "Sjeti se i pamti" nisu tek prazne riječi, već  imaju mnogo snažniju poruku. Podsjećaju nas na prošle događaje, ali upućuju i na to da se takve pogreške ne bi trebale  ponavljati.

                Posebno me dirnula priča gospođe Sonje Smaila o  životu njezine majke Rine, koja je već sa 16 godina odvedena u logor. Tu traumu svoje majke doživljava i dan danas kroz sjećanja, tj. "fleševe". Na kraju mi je bila jasna poruka gospođe Sonje da je život lijep i da ga treba cijeniti.  

                Mementu su prisustvovali sestre Bačić i gospodin Oleg Mandić.

               Bila mi je čast biti dio ovog mementa i nastojat ću prisustvovati ovakvom obilježavanju i sljedeće godine.

Sven Šojat, 4.a

II.  3. DANI ANTIFAŠIZMA U OPATIJI

U Opatiji su se od 7. do 9. ožujka 2012. godine održali 3. Dani antifašizma

1. DAN

Ekstremna desnica

              U Villi Antonio 7. ožujka 2012. otvoreni su treći Dani antifašizma u Opatiji. Ova manifestacija održavala se od 7. do 9. ožujka s različitim pristupima temi govora mržnje i njegovom suzbijanju. Ovo događanje organizirala je Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Opatije i Liburnije te Gimnazija Eugena Kumičića Opatija.

            Prisustvovala sam prvom danu na kojem sam, nakon pozdravnih riječi ravnateljice Ivanke Škarić i gospodina Olega Mandića, pogledala predstavu opatijskih gimnazijalaca te potresni dokumentarac „Dnevnik jednog skinsa“ redatelja Silvija Mirošničenka. Opatijski gimnazijalci uspješno su svojom izvedbom gledateljima predstavili „govor“ mržnje, gotovo bez riječi. U njihovoj izvedbi jasno se nazire slika današnjeg, koliko modernog toliko i konzervativnog društva u kojem živimo. Današnje društvo ne tolerira razlike među ljudima te provodi negativne neformalne sankcije na devijantne pojedince. Smatram da takvo konzervativno društvo najviše utječe na tinejdžere koji su podložni prihvatiti mišljene većine i tako ne prihvaćati osobe različitog mišljenja, ukusa,… Tako sam u predstavi uočila probleme svojih vršnjaka: skupina istomišljenika okomi se na pojedinca zbog vrste glazbe koju sluša ili na nekoga zbog drugačijeg seksualnog opredjeljenja. Žalosno je vidjeti toliku mržnju među mladim ljudima koja nikome ne može donijeti dobro. Ne shvaćam što netko ima od toga da nasiljem pokušava nametnuti svoje mišljenje i zašto netko uopće smatra da mu je dopušteno govoriti drugima što je ispravno mišljenje ili ponašanje. Predstava završava porukom „Nisi sam, ima i drugih kao što si ti“ kojom se ohrabruju oni koji nemaju mišljenje većine te da znaju da nisu jedini i da se ne trebaju bojati.

            Ono što je na mene te večeri najviše ostavilo utiska, dokumentarni je film od 20-ak minuta. Riječ je o jednom zagrebačkom skinsu Gordanu koji je zagovaratelj rasizma i nacizma te širi mržnju prema manjinama (nacionalnim, vjerskim, seksualnim). On smatra da su svi koji su drugačiji od njega manje vrijedni i da im treba oduzeti pravo na život. Uvjeren je da u njegovom stavu nema ništa loše, čak je ljut na državu jer mu oduzima pravo na javno zagovaranje svojih stavova. Smatram da je za njega djetinjstvo i okruženje u kojem je odrastao bilo presudno da postane takvim čovjekom. Prema mome mišljenju sve je pitanje odgoja i roditelja, iako odgoj nije nužno uvijek kriv smatram da u većini slučajeva ipak jest. Tako je Gordan pripovijedao da je on treća generacija svoje obitelji koja promiče ovakvu mržnju. On je svoj uzor pronašao u svom ujaku koji ga je od malih nogu učio takvim stavovima, a saznajemo da su Gordan i ostali dječaci još u osnovnoj školi crtali nacističke znakove i pisali uvredljive poruke po zidovima škole. Također mislim da je na njega Domovinski rat, u kojem kaže da je i sam sudjelovao te izgubio mnoge prijatelje, ostavio dugotrajne posljedice. Rekao je da već 10 godina ne spava normalno što me navodi na misao da je on zapravo psihički oboljela osoba te da uz takav odgoj i sjećanja teško da je mogao izrasti u osobu zdravog razmišljanja. Meni je nepojmljivo i tužno da netko može živjeti s tolikom mržnjom u svijetu koji je pun različitosti i da ne može podnijeti nikog osim sebi sličnih.

            Večer je završila raspravom između redatelja dokumentarca, profesorice psihologije, voditelja, još jednog gospodina i publike. Ono zanimljivo što sam saznala iz rasprave je da u Hrvatskoj još uvijek nema toliko pripadnika  skinheadsa, no broj se povećava te svoje uzore uglavnom traže u njemačkim koji imaju i svoje glazbene grupe te mjesta na kojima se okupljaju.

           Vrlo sam ponosna na svoj grad u kojem se održava ova manifestacija. Smatram da je vrlo korisna i poučna. Odazvalo se mnogo mladih ljudi što je vrlo pohvalno. Nadam se da će se i u budućnosti nastaviti s ovakvim radom i pokušajem suzbijanja mržnje među ljudima, jer se ljepota ljudi  temelji upravo na različitostima.

                                                                                                           Marija Knežević, 3.b

2. DAN

Govor mržnje

           U četvrtak 8. ožujka učenici Gimnazije Eugena Kumičića u suradnji s riječkom udrugom Alarm predstavili su temu „Govor mržnje“  forum teatrom u dvorani Ville Antonio. Predstava se sastojala od dva dijela:  izvedbe koja je uključivala diskriminacijske situacije u društvu i sudjelovanja publike u njihovom rješavanju. U predstavi su se sudionici dijelili na Pampame – one „vrednije“ i Pimpime – one koji su predstavljali manjinu, one „manje vrijedne“. Niz kraćih izvedbi, koje su sadržavale optužbe, nepravednost, ismijavanja te fizičko nasilje prema Pimpimima, bilo je jednostavno pratiti unatoč izmišljenom „pam i pim“ jeziku. Ovaj, već svima dobro poznat, problem zaintrigirao je publiku koja je davala prijedloge te iznosila svoja mišljenja, a oni najhrabriji čak su i stupili na scenu te prikazali svoje rješenje. Cjelokupan je program naveo sve prisutne na razmišljanje o neopravdanosti diskriminacije i svemu lošem što uz nju dolazi te također pokazao da se sve takve situacije mogu ili se barem trebaju pokušati riješiti na što mirniji i pravedniji način.

Pampamsko-pimpimske situacije:

           Učeniku, pripadniku Pampama, nestao je mobitel te je to prijavio profesorici. Ne razmatrajući situaciju, svi su optužili Pimpima a profesorica mu je izvadila sve stvari iz torbe ne bi li pronašla u njoj ukradeni mobitel. Na sreću mobitel je pronašla pampamska učenica što je dokazalo da je Pimpim bio nepravedno optužen, a unatoč tome nitko od Pampama mu se nije ni ispričao, a kamoli osjećao loše zbog tog postupka. U ovoj je situaciji bio naglašen problem lošeg utjecaja vođe razreda, tj. profesorice.

Članica publike stupila je na scenu kako bi pokazala svoje najbolje rješenje ovog problema te je tako preuzela ulogu profesorice što je dalo pozitivno rješenje. Ona je u trenutku optužbe Pimpima odlučila svima pregledati torbe te je tako naglasila jednakost svih učenika u razredu.

         Čim je djevojka došla u teretanu osjetila je neugodne poglede drugih dvoje članova koji su vježbali, a kad je krenula vježbati započelo je ismijavanje i vrijeđanje, ponajviše što se tiče debljine. Komentarima i ismijavanju kao da nije bilo kraja. Gospodin iz publike pridružio se vježbanju u teretani kako bi pokušao riješiti ovaj problem i kako bi pomogao nesretnoj djevojci te je zlobnom paru zaprijetio tužbom jer su i njega samog krenuli maltretirati.

Pampami su sa sobom doveli brojne navijače koji su ometali pimpimsku himnu, a kasnije su čak i bacili bananu na Pimpime čime su otvoreno ukazali svoje nepoštivanje. Pimpimski igrači ozlijeđivali su pampamske i to više puta. Ova situacija ukazala je na današnja česta stanja tijekom utakmica te na njihovu neopravdanost.

      Upalivši televiziju dvoje mladih ljudi vidjelo je i stvorilo sliku kako trebaju izgledati i kako se trebaju ponašati savršeni ljudi. Muškarac treba biti jak, u majici s markicom, s mobitelom u ruci dok žena uz sve to mora biti nasmijana i našminkana.  Ta pojava, manipulacije koju čine mediji, prisutna je danas svugdje u svijetu i teško možemo djelovati na nju.

            Nasilje nad onim „drukčijima“ oduvijek je bilo prisutno, a ova je izvedba ukazala i na taj postojeći problem. Čak i oni koji ne podržavaju maltretiranje, pogotovo nekog pojedinca koji se ne može oduprijeti većini, neće doći pomoći zbog straha da i oni sami ne dođu u njegovu situaciju te tako postanu žrtve svakodnevnoga nasilja.

          Ovakvim bi se pojavama trebalo pokušati nekako oduprijeti i potražiti nečiju pomoć kako bi se zaustavile i kako bi ljudi, pogotovo oni diskriminirani, mogli bez straha hodati ulicama svoga grada.

                                                                                                   Adriana Haller, 4.b

3. DAN

Antifašizam i desni radikalizam u Hrvatskoj i u Europi

            Antifašizam i desni radikalizam bili su tema posljednjeg dana na Danima antifašizma u Opatiji, a na panel raspravi sudjelovali su predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, te Franko Dota i Lino Veljak kao i brojna publika koja se nije ustručavala iznositi vlastite životne primjere.

           Ova tematika aktualna je jer svakodnevno možemo saznati u medijima da radikalna desnica uzima sve više maha i to do izražaja posebno dolazi u Europi. Bilo je zanimljivo čuti filozofski aspekt odnosa antifašizma i desnog radikalizma jer su u očitoj opreci. Na tom tragu govorio je i Predsjednik smatrajući da se mora voditi računa o velikim i važnim povijesnim istinama i njihovoj ispravnoj interpretaciji budući da je svaka društveno-gospodarska kriza prilika za radikalizam i samim time za relativiziranje povijesnih događaja. Ipak, Predsjednik je dao naglasak na sadašnjost i budućnost, ističući kako „glasokracija“ danas više nije dovoljna, te da demokracija podrazumijeva borbu za vrijednosti, no vrijednosti i država imaju smisla ako je sama država socijalna, tj. okrenuta malom čovjeku.

Smatram da bi ovakva tema trebala zanimati svakog mladog čovjeka koji propituje sadašnjost i svoju okolinu u smislu pogleda u budućnost zbog toga što politika neizbježno kreira našu svakodnevicu. Ipak, treba biti oprezan i ne zaustavljati se na pukom razmišljanju i „filozofiranju“, već razmišljati i preispitivati vrijednosti i odluke kako bismo mogli u svom pojedinačnom mikrosvijetu graditi bolje sutra.

Laurent Kružić, 4.a  

Dodatne fotografije možete pogledati u fotogaleriji koju je omogućio David Kurti - Foto Luigi.