Biti učenik prognanik

         Biti učenik prognanik školsko je sociološko istraživanje obilježja i identiteta društvenih aktera Opatije i okolice tijekom 1990 - ih. Cilj nam je upoznati, preispitati i kritički pristupiti ne/turističkom razdoblju ovoga inače izrazito turistificiranoga društvenog prostora. Naime, tada je Opatija bila mjestom sklanjanja velikog broja prognanika i izbjeglica, a smatramo kako je ovaj dodir, a možda i sukob, različitih potreba i očekivanja ljudi proizveo za sada nedovoljno poznate društvene obrasce.

         Potaknuti približavanjem Dana sjećanja na Vukovar 18. 11. svoju smo pozornost, za početak, bili usmjerili na bivše učenike prognanike naše škole, one iz Vukovara i Podunavlja. Iz želje za davanjem vidljivosti njihovome iskustvu, odlučili smo pronaći ih i intervjuirati. U konačnici smo nas petero, četiri učenika i jedna nastavnica, intervjuirali četiri bivša učenika prognanika i jednu bivšu nastavnicu prognanicu. Odgovori koje smo dobili nadrasli su sami sebe i postali cjeloviti iskazi o spomenutom razdoblju. Prilažemo vam ih kao ureze u ove zidove, stvarne i virtualne, do sada izostale i nepropitane.

         S projektom Biti učenik prognanik nastavljamo do šireg dokumentiranja ovih učeničkih, ali ne i samo učeničkih, prognaničkih priča.

Sara Meszaros   

_____________________________________________________________________

         Paloš, Josip (1978.)

         Najprije da vam se svima naiskrenije zahvalim što ste me odabrali da nešto kažem o sebi i o gradu Vukovaru, kakav je bio i kakav je danas.

         Zovem se Josip Paloš. Rodio sam se 19. 3. 1978. u Vukovaru, gdje sam živio neprekidno do ratne 1991. godine. Proveo sam prelijepo djetinjstvo, pohađajući osnovnu školu koja se nalazila nedaleko moje rodne kuće, uglavnom se igrajući u obližnjem sportskom centru. Bio sam zaista bezbrižan i sretan sve do 1991. godine, koja me je nažalost trajno obilježila i bila zaista traumatična. U srpnju 1991. godine mi je preminuo otac, zbog bolesti, da bi nakon manje od dva mjeseca, točnije krajem kolovoza, u Vukovaru počeo rat. Najprije nisam ni bio svjestan težine situacije, mi djeca smo sve to shvaćali kao neku igru i bili sretni što idemo u podrum. Međutim, ubrzo smo na svojoj koži osjetili svu okrutnost rata i posebno žestokih zračnih napada. Podrum, granate i smrt su postali naša svakodnevica i tako sljedeća tri mjeseca. Rijetko smo izlazili iz skloništa samo da malo udahnemo zraka jer nas je neprijatelj imao na vidiku, a jednom je granata eksplodirala baš dok smo izašli malo van, te je tada nažalost i poginulo nekoliko osoba. Uglavnom, bez ikakvog pretjerivanja, bilo je zaista strašno. Dana 18. 11. 1991. godine obrana grada je prestala, a civilno stanovništvo zarobljeno i dovedeno u sabirni centar u skladište Veleprometa. Nakon dva dana ispitivanja i psihičkog maltretiranja odvedeni smo u jednu dvoranu u Sremsku Mitrovicu, u Srbiji. Tamo smo moja majka, brat i ja bili dva dana, a onda hvala Bogu, preko Bosne ponovo došli u Hrvatsku, u Zagreb. Nakon dva dana boravka u Zagrebu stigli smo u jedan hotel u Lovranu, gdje sam bio sve do 2002. godine, kada sam se nakon obnove moje kuće vratio u moj Vukovar. Smještajem u Lovranu i uvjetima sam bio prezadovoljan i zaista mi ništa osim mog grada, naravno, nije nedostajalo (iako da se razumijemo ni život u hotelu nije lak, nije to kao kad dođeš na ljetovanje na par dana, ali na sve se živ čovjek navikne). Po dolasku u Lovran odmah sam nastavio školovanje u OŠ Viktor Car Emin u Lovranu gdje sam završio osmi razred. A zatim, 1992. godine upisao sam se u našu gimnaziju gdje sam se školovao do 1996. godine, kada sam uspješno maturirao. Sada, gledajući unazad, mogu reći da su te godine od 1992. do 1996. i bile najbolji dio moga prognaničkog života. Cijela škola, nastavnici i moje kolege su mi i danas u prelijepom sjećanju. Od naše predivne razrednice Paule Grozić, profesorice hrvatskoga jezika Gordane Zurak, koja je imala veliko razumijevanje za nas Vukovarce, mene i mog prijatelja Gorana Pankasa, koji je ostao u Rijeci, i svih drugih. Moram naglasiti da smo bili odlično primljeni i da sam se s razrednim kolegama družio i izvan škole. Maturalno putovanje u Lloret de Mar će mi također ostati u trajnom sjećanju. Svim nastavnicima se zahvaljujem i mogu reći da sam baš sretan što sam pohađao tu našu Gimnaziju koja za mene ima velik dignitet jer sam tamo stekao znanje i obrazovanje koje mi je bilo od velikog značaja da kasnije završim i Pravni fakultet u Rijeci. Jer u Gimnaziji se zaista moralo učiti! Kao učenik sam bio dobar i vrlo dobar, a mogu reći da sam bio bolji u društvenim predmetima. Čak sam i talijanski naučio, hehe, u početku smo moj prijatelj Goran Pankas i ja bili malo smiješni u izgovaranju talijanskog, ali mogu reći da sam ga dobro savladao i danas dosta dobro govorim talijanski. Matematika mi baš nije najbolje išla, ali moram reći da je i naš nastavnik bio zahtjevan iako ga se sjećam kao izuzetno poštenoga čovjeka, Ovidije Valenčić, i neću ga nikad zaboraviti jer je bio zaista pravedan. Kad usporedim razdoblje provedeno u Gimnaziji i ono na Pravnom fakultetu moram reći da sam bio puno sretniji i ispunjeniji dok sam pohađao Gimnaziju jer mi je ekipa u Gimnaziji bila puno bolja. Nadam se da će biti prilike da opet posjetim našu Gimnaziju, a žao mi je što zbog obveza nisam bio ove godine na okupljanju maturanata, prošlo je već dvadeset godina, nevjerojatno. U Vukovar sam se vratio 2002. godine. Od 2004. godine radim kao pravnik u Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, u Odjelu za inozemne mirovine i zadovoljan sam poslom, iako mi ponekad smeta rutina uredskog posla, ali čovjek danas, mora biti sretan što ima posao. Danas sam obiteljski čovjek, imam predivnu ženu i dvoje djece i zaista sam sretan čovjek.

         I na kraju da vam približim grad Vukovar. To je opet prelijep grad kao i prije rata i po svojoj infrastrukturi ima potencijal da bude ono što je bio. To je prije rata bio grad izuzetno bogatih ljudi, nezaposlenosti nije bilo, nekoliko poduzeća regionalno izuzetno značajnih, društveni život izuzetno bogat, naš Dunav, sve je to činilo taj grad posebnim. I danas je Vukovar na istom mjestu, i danas je tu Dunav, luka, ali moram priznati da to više nije to, do popodnevnih sati grad je još koliko-toliko živahan, ali od pet, šest popodne sve utihne. Ljudi nisu baš optimistični, kao i u cijeloj Slavoniji uostalom. Ne znam jel’ znate da je iz Slavonije otišlo preko 100 tisuća stanovnika, to je grad veličine Osijeka. Što je najtragičnije, u našoj Slavoniji vrlo malo mladih i obrazovanih ljudi ostaje i to je ono što ne ulijeva nadu, ali valjda će se i to promijeniti. Zato sam ja izuzetno sretan što imam posao, iako je u prirodi čovjeka da uvijek traži i želi više. Želim reći i to da sam jako sretan što sam se vratio u svoj rodni grad jer mislim da se svaki čovjek u svome ipak osjeća najbolje. Međutim, sjećanje na Lovran, Opatiju, našu Gimnaziju u meni uvijek budi radost i sjetu, zavolio sam i taj kraj i nikad neću zaboraviti to razdoblje koje nije bilo za mene lako, ali uz prijatelje i nastavnike koji su mi uvijek pomogli, sve je bilo lakše. Želim vam se i na kraju zahvaliti što ste mi dali ovu priliku da se nakon toliko godina zahvalim svojoj i vašoj Gimnaziji, svim nastavnicima i mojim kolegama za sve što su učinili za mene.

         U nadi da sam vam bar donekle približio svoj prognanički život u Lovranu i Opatiji i situaciju u gradu Vukovaru od srca vas sve pozdravljam i želim vam sve najbolje. Nadam se da će biti prilike i da se vidimo.

         Rajtarević, Dina (1981.)

         Zovem se Dina Rajtarević. Rođena sam 4. 9. 1981. godine u Vukovaru. U Vukovaru sam završila prva tri razreda osnovne škole, koju sam kasnije silom prilika nastavila pohađati u Lovranu, gdje sam je i završila, s odličnim uspjehom. Nakon osnovne škole školovanje nastavljam u Opatiji, gdje upisujem opći smjer Gimnazije Eugena Kumičića, koju završavam vrlo dobrim uspjehom. Krajem 2006. godine završavam diplomski studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu – područni studij Rijeka. Godinu dana nakon studija zapošljavam se u Croatia osiguranju, gdje radim godinu dana. Kako u to vrijeme Hrvatsku pogađa ekonomska kriza dobivam otkaz i nastavljam tražiti nekakav posao. Zapošljavam se u Konzumu, gdje sam radila četiri godine. Kako nisam bila zadovoljna svojim poslom i uvjetima u Hrvatskoj za mlade i obrazovane ljude, odlučila sam okušati svoju sreću u drugoj zemlji. Početkom 2015. godine ukazala mi se prilika da se preselim u Norvešku, koju sam prihvatila i sad već skoro dvije godine živim u njoj.

         Moj život prije rata bio je uobičajen život jedne obitelji. Roditelji su radili, školske tjedne smo provodili u Vukovaru, a vikende u Borovu naselju s Bakom i obitelji. Provodila sam sve slobodno vrijeme trenirajući tenis i u igri s prijateljima. Ljeta smo provodili na otoku Krku u Baškoj, a kako je mojoj sestri koja ima Downov sindrom bila potrebna promjena klime roditelji su se trudili da što više vremena provedemo na moru. Po zimi smo znali otići malo na skijanje u susjedne zemlje Sloveniju ili Bosnu i Hercegovinu. Sve u svemu, bio je to nekakav normalan način života, kako su roditelji imali dobre poslove trudili su se omogućiti nam sve što je potrebno za odrastanje.

         1991. godine situacija se nekako mijenja, počelo se puno pričati o nacionalnostima i meni kao malom djetetu to je bio jako čudno jer do tada nismo nikad pričali o nikakvim Srbima ili Hrvatima. Roditelji su mi pokušali objasniti što to ljudi govore, ali nitko nije mislio da bi mogao započeti rat na našem području. Kao i svake godine, roditelji nas vode u Bašku na ljetovanje, da izbjegnemo takvo novo stanje i previranja i pucanja koja su se počela događati. Tako da prve mjesece rata provodim u Baškoj na otoku Krku. Nakon pada Vukovara doznajemo da nam je rodbina u Mošćeničkoj Dragi, gdje selimo par dana prije Nove godine. U Mošćeničkoj Dragi ostajemo tri mjeseca i nakon toga se selimo u Lovran. Prvo smo bili smješteni u Hotelu Bristol pa potom u Hotelu Splendid, gdje ostajem do kraja srednje škole.

         Na početku prognaništva bilo je teško prilagoditi se novoj situaciji i odjednom ovisiti o milosti drugih ljudi. Roditeljima i starijima je to bilo teže nego nama djeci, mi smo bili sretni kad bi dobili neki poklon. Najteža je bila odvojenost od muških članova obitelji. Bilo je i dana kada se osjetilo negostoprimstvo nekolicine domaćina, što nas je pogađalo, jer nismo mi svojom voljom odlučili upropastiti turističku sezonu ili zauzeti smještaje u hotelima. Ipak, bilo je puno više onih ljudi koji su nam pomagali i trudili se da što bezbolnije prođe to razdoblje. Osnovnu školu završavam u Lovranu, s odličnim uspjehom, nisam imala nikad problema s učenjem ili školom, trudila sam se da bar o tome roditelji ne moraju brinuti.

         Nakon osnovne škole razmišljala sam što upisati i na kraju odluka je pala na opatijsku gimnaziju, jer poslije srednje škole planirala sam ići na fakultet, tako da je bilo nekako normalno da idem u gimnaziju. Moji dani u gimnazijskoj klupi, mislim da k’o i svaki tinejdžer, jedva sam čekala da prođe dan, pa tjedan, i da bude petak kada smo mogli ići van i provoditi dane s prijateljima, odlaske na koncerte i slične aktivnosti u okolici Opatije i Rijeke. Što se samog školovanja tiče, bila sam uvijek vrlo dobar učenik, odrađivala sam sve zadatke i zadaće i učila onoliko koliko mi je bilo potrebano da održavam svoj uspjeh u školi. Od predmeta nekako su mi bili draži povijest i likovna umjetnost te filozofija i sociologija. Najgori predmet mi je bio njemački jezik, bila sam antitalent za njemački i bio je uspjeh preživjeti sat njemačkog bez jedinice, mislim da nije bilo profesorice Plišić, koja je stvarno razumjela moj trud još bih dandanas sjedila u tom razredu. Svojim najvećim uspjehom u gimnaziji smatram zaključenu trojku iz njemačkog. Pri tome su mi uvelike pomogli i prijatelji iz razreda. Bili smo dosta složan razred i družili smo se van klupa.

         Danas kad gledam na to razdoblje moga života naviru i lijepe i ružne uspomene. Uvijek je lijepo sjetiti se svega dobrog što je proizašlo iz tako ružnog razdoblja. Zahvalna sam roditeljima što su se trudili da to što bezbolnije prođe i da što manje osjetim neke stvari koje su oni smatrali da možda trebam, a nisu mi mogli pružiti. To je dio mog života i oblikovalo me u osobu kakva sam danas. Ne volim baš puno pričati o cijelom tom razdoblju, ali uvijek kažem da sam iz Vukovara pa potom iz Rijeke i Lovrana. Volim Rijeku i svoje dane provedene u Rijeci.

         Sada ne živim ni u svom gradu ni u svojoj državi, za koju su se borili moji roditelji, ne zato što to ne želim, nego što jednostavno čovjek se trudi postići nešto i omogućiti si bolji život, što u Hrvatskoj nisam mogla postići. Prije skoro dvije godine preselila sam u Norvešku i stanujem u malom mjestu blizu Bergena. Tu sam se dobro snašla i u neku ruku mi je prognaničko iskustvo pomoglo da se brzo prilagodim novom ozračju i novim ljudima.

         Bašić, Zoran (1980.)

         Zovem se Zoran Bašić, rođen sam 1980. godine u Vukovaru. Dio osnovne škole pohađao sam u Iloku, gdje sam i živio, a zbog rata na području hrvatskog Podunavlja s roditeljima doseljavam u Opatiju gdje pohađam ostatak osnovne škole te Gimnaziju Eugena Kumičića. 1998. godine vraćam se u Ilok, ali samo nakratko, jer iste godine upisujem Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Na istom diplomiram 2005. te upisujem postdiplomski na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2006. godine radim u Hrvatskoj mljekarskoj udruzi na radnom mjestu voditelja znanstveno-stručne djelatnosti. Urednik sam znanstveno-stručnih časopisa Mljekarstvo i Mljekarski list i glavni urednik revije Mlijeko i ja. Oženjen sam i otac dvoje djece.

         S današnje perspektive mogu zasigurno reći kako je moje djetinjstvo bilo bezbrižno. I otac i majka su radili, sagradili kuću, svake godine odlazili na godišnji odmor…, zapravo živjeli smo životom kojega bismo mogli opisati pojmom „normalni život“. Ovdje je možda bespredmetno detaljno opisivati što to zapravo podrazumijeva u materijalnom smislu, pa ću to adekvatno opisati ako kažem da smo u jednom danu izgubili sve i našli se u jednoj hotelskoj sobi, ovisni o drugima, ovisni o državi, koja je tada zaista pokazala na koji se način treba/mora brinuti o svojem stanovništvu koje se našlo u bezizlaznoj situaciji.

         U Opatiju sam stigao 1993. godine, nakon života na različitim mjestima diljem RH (Zagreb, Slatina…). S obitelji sam bio smješten u Hotelu „Palme“ u Opatiji, sve do povratka u Ilok 1998. godine. Teško je opisati uvjete i ozračje, često sam na to pitanje odgovarao „pokušajte zamisliti da sve ono što se odvija u kući skupiš i staviš u jednu malu hotelsku sobu“. Nije bilo lako, međutim kako u toj situaciji niste sami, nego dijelite sudbinu svojih sugrađana, ali i ljudi iz drugih krajeva RH koji su bili ratom pogođeni, onda ne razmišljate previše kako je samo vama, nego idete s mislima da je svima jednako. A što se tiče ozračja izvan hotela, moram priznati kako je bilo puno razumijevanja, ali i puno nerazumijevanja, susretao sam pojedince koji se čak nisu niti potrudili razumjeti što se to zapravo događa na drugom kraju RH. Nekada mi se činilo da niti ne vrijedi truditi se objašnjavati, a često je bilo situacija u kojima su nastojali posramiti prognanike, pa smo morali „ratovati“ i nakon rata. Ipak, to su činili pojedinci, nikako okruženje općenito, pa sam u skladu s tim i birao nove prijatelje…

         Prosječan dan izgledao je zasigurno jednako, ili barem slično, kao i kod „prosječnih” učenika - tadašnjih kolega gimnazijalaca - neprognanika. Možda je razlika bila u tome što su se učenici koji su živjeli „normalnim životom”, vraćali svojim kućama gdje su imali svoje dječje sobe, za razliku od mene koji sam učio u hotelskoj sobi u kojoj sam živio s roditeljima. Ipak, danas držim kako je to bio dodatni motiv, ne samo meni - nego većini mojih tadašnjih prijatelja, da ne zaostajemo u svladavanju znanja za svojim vršnjacima.

         Na početku školovanja, dakle u prvom razredu, bio mi je problem poveći broj predmeta, od kojih ipak najviše matematika i hrvatski jezik, a dogodio se i popravni ispit. Međutim, do kraja školovanja, pa tako i na maturi, ti su predmeti postali omiljeni, a ovdje posebno i često ističem trud uvažene prof. Gordane Zurak, čija je ljubav prema onome što radi postala kamen temeljac za kvalitetno znanje hrvatskoga jezika većine njezinih učenika. Tako danas, kao urednik časopisa i visokoškolskih udžbenika, često ne trebam koristiti pomoć ovlaštenih lektora, s obzirom na stečeno znanje iz hrvatskoga jezika. Dakako, s obzirom da sam studirao agronomiju, a kasnije prehrambenu tehnologiju, ne smijem zaboraviti bliske predmete kemiju i biologiju.

         Osim druženja s prijateljima i rekreativnim bavljenjem sportom, nisam imao drugih izvannastavnih aktivnosti.

         Danas se najviše bavim svojim poslom, sretan što radim posao koji volim. Svaki drugi vikend odlazim kod mame u Ilok, gdje obrađujem vrt, voćnjak i vinograd.

         Kada je riječ o vremenu provedenom u progonstvu u Opatiji, s današnje perspektive toga se vremena rado sjetim, jer iako nisam svojom voljom odabrao da će upravo Opatija biti grad najvećeg dijela mog djetinjstva/adolescenije, doživljavam je svojim drugim domom te se uvijek rado vraćam.

         Rac Papak, Mirta (1980.)

         Moje ime je Mirta Rac Papak, rođena sam 12. 5. 1980. u Vukovaru, kao mlađe od dvoje djece u obitelji Rac. S obitelji sam, do 17. 10. 1991. godine živjela u Iloku, malom gradiću na obali Dunava, udaljenom 35 km istočno od Vukovara (ujedno i najistočnija točka Republike Hrvatske). Roditelji su bili zaposleni u srednjoj školi u Iloku, kao nastavnici, te smo i živjeli u neposrednoj blizini škole. U slobodno vrijeme, moja se obitelj bavila vinogradarstvom i pčelarstvom. Svake smo godine išli na more, većinom u južnu Dalmaciju. Baka, djed i ostala rodbina pomagali su mojim roditeljima oko brige za nas djecu, te su rado provodili vrijeme s nama, a i mi s njima.

         Naš stan se nalazio na brdu Tehnikum, na kojem je smještena srednja škola, učenički dom i veliko školsko imanje, okruženo park-šumom i vinogradima. Na „brdu“, kako smo ga zvali, živjelo je nekoliko obitelji, roditelji su većinom bili zaposleni u srednjoj školi, a nas djece bilo je oko dvanaest. Kada se prisjećam svog djetinjstva volim reći da nitko nije imao tako lijepo i sretno djetinjstvo kao moji prijatelji i ja, koji smo potpuno bezbrižno odrastali okruženi zdravom prirodom, bez ikakvih opasnosti, koje u današnje vrijeme vrebaju djecu sa svih strana. Mi smo bili slobodni, nisu postojala nekakva ograničenja, mogli smo cijeli dan uživati u igranju vani, u parku i na igralištu… U Iloku sam krenula u osnovnu školu, te sam tu, prije rata, završila 5. razred. Bila sam odlična učenica, imala sam puno prijatelja, puno vremena sam provodila u igri i druženju, svirala sam klavir. Često sam boravila kod bake i djeda, koji su živjeli u centru grada. Oni bi me čuvali kada su mama i tata bili na poslu. Moglo bi se reći da sam imala stvarno idilično djetinjstvo. No, nažalost, ta idila nije dugo potrajala…

         U ljeto 1991. godine počeli smo na svojoj koži osjećati da dolaze nemirna vremena. Neki moji prijatelji su otišli iz grada, vjerojatno ni oni nisu znali na koliko dug period odlaze. Negdje krajem srpnja, sva djeca iz Iloka bila su organizirano poslana na more – mi smo išli na Hvar. Bilo je to prvi put da sam duže vremena bila odvojena od roditelja. Na moru smo ostali preko 20 dana - tada nam je to bilo predugo. Prilikom povratka s mora putem smo nailazili na barikade, tenkove i straže, no, ipak smo se uspjeli vratiti kući. Dan nakon našeg povratka zatvorena je cesta prema Vukovaru i ostali smo u okruženju. Počela su tzv. „puškaranja“, svakodnevna nadlijetanja vojnih aviona i probijanja zvučnog zida, tata je išao na straže, mama, brat i ja smo ostajali sami navečer u stanu (sa sjekirom iza vrata – mama se tako osjećala sigurnije). Sirene su svakodnevno oglašavale zračnu opasnost. Uredili smo podrum u koji bismo silazili kada bi zasvirala sirena…poslije nekog vremena sirena se više nije niti oglašavala, uzbuna je postala trajno stanje, jer je opasnost stalno prijetila. Nakon nekoliko raketiranja škole i doma, preselili smo se u grad kod bake i djeda. U grad je došlo i puno prognanih iz okolnih sela, koje smo, koliko je tko bio u mogućnosti, smjestili u naše domove i brinuli o njima. Od njih smo slušali o strahotama koje su se dogodile u njihovim selima, a te strahote su sad prijetile i nama. Također, svaki dan smo slušali kako bombe padaju na Vukovar i strahovali od trenutka kada će i kod nas tako početi odjekivati. Živjeli smo u neprekidnom strahu. Moji roditelji bili su očajni… Tata je stalno šetao pognute glave i šutio, a mama je smišljala način kako da nas spasi. Sada ih i shvaćam - većina njihovih prijatelja svoju je djecu već bila poslala kod rodbine u Hrvatsku ili Srbiju, našu svu rodbinu je rat već dotaknuo i mi nismo imali kamo. U cijelom je gradu vladala napetost i psihoza koje su se mogle rezati nožem. Pucnjava, zamračenje, nestanak struje postali su naša svakodnevnica.

         Napokon se nešto počelo događati. Nakon dugotrajnih pregovora, dogovoreno je da ćemo konvojem napustiti grad. Moja cijela obitelj je trebala krenuti konvojem. Međutim, kad smo se ujutro spremili baka i djed su odlučili da oni ostaju. Kako su već bili stari i bolesni, netko je morao ostati s njima. Brat i ja nismo željeli ići bez mame, pa je odlučeno da ujak i ujna ostanu jer oni nisu imali djece. Odlazimo mama, tata, brat, pas i ja. Ostaju baka, djed, ujak, ujna, teta, dva psa, dvije mačke i sve ostalo – uključujući knjige, igračke, fotografije. Ostaje dio mene, ostaju moje uspomene i ostaje moje bezbrižno djetinjstvo. Još i danas se živo sjećam tog dana… 17. 10. 1991. prekrasan sunčan jesenski dan, a opet toliko tužan i sumoran. Nepregledna kolona automobila, traktora, kamiona, pregledavanje detektorima od strane pripadnika JNA, i posljednji pogled s Principovca na moj grad. Tog dana sam posljednji put vidjela svoju baku.

         Kroz špalir vojske s uperenim oružjem, tužna kolona prolazila je satima kroz teritorij Srbije. Tek u kasnim večernjim satima ušli smo na slobodni dio Republike Hrvatske. Moji roditelji su mislili da ćemo se za tjedan dana vratiti kući pa smo si ponijeli odjeće i obuće taman za taj period. Sve ostalo je ostalo kod kuće. Tražimo smještaj… Prvo smo smješteni u Slavonskom Brodu, zatim u Novom Čiču, pa nakon toga u Velikoj Mlaki, pa u Senju…neprestano se selimo, stalno mijenjam škole. Ujesen 1992. godine dolazimo u Opatiju.

         Jedva smo nekako uspjeli dobiti smještaj u Opatiji, u hotelu Paris. Niti jedan hotel nas nije htio jer smo imali psa. U hotelu Paris, naši su domaćini imali puno razumijevanja za nas, čak su nam omogućili da ostanemo u hotelu i nakon što su svi drugi morali iseliti iz njega. Nas, ovoga puta, drugi prognanici nisu željeli u njihovom hotelu - opet zbog psa. Nakon intervencije direktora hotela dobivamo smještaj u hotelu Palme, u sobi 220, gdje ostajemo do povratka kući. Mama je u to vrijeme radila u Ugostiteljskoj, a potom u Obrtničkoj školi u Opatiji, a tata u Prometnoj školi u Rijeci. Brat je tada već studirao u Zagrebu, tako da smo u sobi bili mama, tata, pas i ja. Imali smo kupaonicu (što je bila značajna stvar jer neke sobe je nisu imale), tri kreveta, „rešo“ za kuhanje i osnovni pribor za jelo. S vremenom smo nabavili TV, perilicu i štednjak. Soba je bila dosta velika i bilo nam je prilično udobno u njoj. U početku smo jeli hotelsku hranu, a kasnije smo si sami pripremali obroke, jer je hotelska hrana postala dosta nekvalitetna. Nikad nisam razmišljala o tome koliko je ljudi istovremeno boravilo u hotelu, ali mogu reći da je to bilo otprilike 120 obitelji, okvirno, oko 300 osoba. Puno ljudi na malom prostoru. Svi su znali sve o svakome, a bilo nas je svakakvih…od malih beba do staraca, od neobrazovanih do visokoobrazovanih, iz svih ratom zahvaćenih krajeva Hrvatske, ljudi sa sela i iz grada, i ono što je najvažnije bilo nas je dobrih i loših. Isto tako, i naših domaćina bilo je svakakvih, a u suštini bi se moglo reći da je i njih bilo i dobrih i loših. Bilo je ljudi koji su nas prihvatili svim svojim srcem, suosjećali s nama i pomagali nam, a bilo je i onih koji su otvoreno govorili da smrdimo i da smo odvratni. Isto je tako bilo i s djecom, neka su nas prihvatila bez razlike odakle smo, neka su nas otvoreno mrzila i rugala nam se, a neka jednostavno nisu željela imati ništa s nama. Mi smo bili prognanici, a oni domaći. Meni te podjele nikad nisu odgovarale, uvijek sam imala prijatelja i među jednima i među drugima, jedini kriterij za odabir prijatelja uvijek mi je bio i ostao koliko je određena osoba u duši dobra – sve ostalo je nebitno. Mnoga prijateljstva koja sam stekla u vrijeme progonstva potrajala su do danas, a i dalje traju.

         Svakih nekoliko mjeseci u hotelu bi se održavali sastanci na kojima bi glavna tema bio povratak kući. I tako bi svake jeseni slušali da se na proljeće vraćamo kući, a svakog proljeća da se vraćamo najesen, i tako iz godine u godinu punih šest godina. Moji roditelji vratili su se u Ilok ujesen 1997. godine, među prvima, kako bi pomogli u uspostavi nastave na hrvatskom jeziku u srednjoj školi, što je bio jedan od preduvjeta za povratak i drugih obitelji s djecom. Ja sam ostala završiti srednju školu u Opatiji, te sam se vratila u Ilok ujesen 1998. godine.

         Moj prosječan dan dok sam bila učenica gimnazije nije se mnogo razlikovao od prosječnog dana bilo kojeg drugog učenika. Jedino što me je razlikovalo od ostalih kolega, a i od današnjih učenika, je to što sam živjela u hotelu (danas bi bila presretna da je tako, naravno, uz promijenjene okolnosti).

         Izvan vremena provedenog u školi i ispunjavanju školskih obveza, najviše sam vremena provodila u druženju s prijateljima iz hotela i izvan njega. Zanimljivo je u hotelu bilo to što si, čim izađeš iz svoje sobe već na hodniku, koji nam je bio kao ulica i u kojemu smo se svakodnevno družili, do kasnih večernjih sati. U tom su periodu nastale neke, za mene, zaista divne uspomene. Osim druženja s prijateljima, u slobodno vrijeme sam se bavila odbojkom, a potom i planinarenjem, koje je je ostalo moj hobi do danas.

         Danas sam, prije svega, majka troje predivne djece. S djecom i suprugom živim u obiteljskoj kući u mom Iloku. Završila sam pravo i poljoprivredu. Radim kao tajnica u Srednjoj školi Ilok (onoj istoj pokraj koje sam odrasla). Suprug i ja se već godinama bavimo vinogradarstvom, a nedavno smo pokrenuli i vlastitu malu vinariju.

         Vrijeme provedeno u progonstvu obilježilo me je na način da se godinama nisam mogla riješiti tog nekog osjećaja privremenosti (kako sam ga sama nazvala), koji me je pratio sve do unazad nekoliko godina, a očitovao se u osjećaju da stalno iščekujem neku životnu promjenu, koja svako malo dođe i nakon koje se moram iznova i iznova prilagođavati na neke nove situacije i ljude. Sada, kad sam se napokon riješila tog osjećaja, i kada su neka ružna sjećanja izblijedjela, ostaju ona lijepa, ostaju neraskidiva prijateljstva, koja vjerojatno nikad ne bi bila sklopljena da nam se nije dogodio taj ružni rat. A ostaje i zahvalnost prema svim divnim ljudima – prijateljima i profesorima, koji su nam pružili ruku i pomogli nam da lakše prebrodimo tešku situaciju u kojoj smo se našli kao djeca prognanici.

         Andrišek, Ljubica (1953.)

         Zovem se Ljubica Andrišek. Rođena sam u Vojvodini. Po završetku PMF-a u Novom Sadu doselila sam se u Ilok, jer sam dobila posao u srednjoj školi. Godine 1988. dobili smo stan u Vukovaru, pa smo se suprug, sin i ja preselili u taj grad. Vukovar leži na Dunavu, kao i Ilok. Kroz njega protječe rječica Vuka, koja ga dijeli na ravni (slavonski) i brdoviti (srijemski) dio. Gradom dominiraju dvije crkve, katolička i pravoslavna, što govori i o tome tko u njemu živi. Osim Hrvata i Srba, u gradu su živjeli i žive također: Mađari, Ukrajinci, Rusini, Nijemci. Prije Drugog svjetskog rata bilo je i Židova, pa je postojala i sinagoga - templ (više je nema).

         Živjeli smo mirno i zadovoljno u malenom gradu koji je imao sve potrebne sadržaje za ugodan život. Imam dojam da su svi bili negdje zaposleni – u velikoj tvornici Borovo (oko 20 000 radnika), VUPIKU (bavio se preradom vina), VUTEXU (proizvodili su deke)… U gradu su živjeli ljudi iz mnogih krajeva bivše države koji su dolazili raditi, prije svega u tvornicu Borovo.

         Kao prognanici smo prvo bili smješteni u vikendicama (jednoj pa drugoj), kod prijatelja naših prijatelja, u selu Jagodno kraj Velike Gorice i u Samoboru. Ljeto 1992. smo proveli u državnom smještaju u Senju, a u Opatiju smo došli ujesen 1992. Bili smo prvo u hotelu Paris, a nakon toga u hotelu Palme. Istovremeno smo raspoređeni i na posao. Ja sam prvo radila nekoliko godina u osnovnoj školi na Drenovi, potom u Kemijskoj školi u Rijeci, pa u opatijskoj Gimnaziji i u Obrtničkoj školi.

         Tamo gdje smo bili smješteni bilo nas je iz raznih krajeva Hrvatske. Prvi put sam čula i zapamtila melodiju govora ljudi iz okolice Zadra. U različitim sam situacijama imala prilike čuti i ljude s Grobnika, iz unutrašnjosti Istre, s Krka i, naravno, Opatijce i Riječane. Bilo mi je to jako zanimljivo i lijepo, iako ponekad neke ljude nisam razumjela.

         Opatija me je oduševila svojim prelijepim zgradama – izgledale su mi kao neki šareni kolači. To je zaista bio moj prvi dojam. Onakvi jadni i izgubljeni, našli smo se u tom biseru. Jako mi je žao što nisam više uživala u vašem divnom gradu, u moru, parkovima, suncu… Nisam tada za to bila sposobna, budućnost me je mučila više nego prošlost. Osjećala sam kao da sam na pauzi između dva poluvremena, ali to drugo poluvrijeme nikako nije stizalo, a godine su se nizale, život je prolazio. Negdje sam pročitala da čovjek mora biti u mogućnosti da pravi planove o svojoj budućnosti i da je to izuzetno važno za stabilnost osobe. Mi takve planove nismo mogli praviti, jer zaista nismo imali pojma što će s nama biti. Ta je neizvjesnost teško podnošljiva. Nisam se usudila ni previše zavoljeti Opatiju, jer mi je bilo jasno da u njoj neću ostati.

         Domaći ljudi su bili prema nama/meni veoma ljubazni. Govorim o svojim brojnim kolegama u različitim školama u kojima sam radila, ali i o svima drugima s kojima sam imala dodira. S jednom gospođom smo u kontaktu i danas, veže nas izuzetno prijateljstvo.

         Od 1. rujna 2016. godine sam u mirovini. Ne radim ništa posebno, uživam u tome da za sve imam vremena – čitanje knjiga, kuhanje, spremanje, praćenje događaja, druženje sa stvarnim i virtualnim prijateljima …

         Godine prognaništva u Opatiji su mi u lijepoj uspomeni. Ona neizvjesnost i strah koje sam osjećala su potisnuti, a ostale su samo lijepe uspomene na divan grad i divne ljude.