Postali smo obični brojevi - 189488
Često sam upirao svoj pogled prema visokoj ogradi od drvenih klada iza koje je neprestano izlazio dim uvis. To je bila peć za spaljivanje ljudi - krematorij. Riječ zbog koje sam se dugo poslije rata i u snu trzao.
(g. Oleg O. Mandić)
Povodom obilježavanja Dana sjećanja na Holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti 27. siječnja 2009., našu gimnaziju posjetio je gospodin Oleg Mandić, posljednji logoraš koji je kao slobodan čovjek izašao iz koncentracijskog logora Auschwitz-Birkenau.
Rođeni Opatijac rado se odazvao našem pozivu te je u svrhu osvješćivanja mladih o strahotama proživljenim u zloglasnom logoru, pristao podijeliti i svoju najdublju intimu s nama i odgovoriti i na ona mučna pitanja koja u njemu i dan danas bude duboke emocije i potresna sjećanja. Ulaskom u učionicu njegova izražena dobroćudnost ispreplela se s povremenim osjećajem uznemirenosti te je prostoriju u trenutku preplavilo divljenje i poštovanje učenika. Odvažnim, ali drhtavim glasom odmah nas je upozorio kako mu nije lako pripovijedati o tom razdoblju jer su njegove emocije jednako intenzivne unatoč tome što je od nemilog događaja prošlo 65 godina.
Svoju je priču započeo kratkim opisivanjem svog djetinjstva u Opatiji, a nakon toga je slijedio niz sjećanja na deportaciju i boravak u Auschwitzu, zbog antifašističke opredijeljenosti njegove obitelji.
Nakon što je proveo 60 dana u zloglasnom zatvoru Coroneo u Trstu, Nijemci su njega i sve “osuđene” teretnim vagonima odveli u nepoznatom smjeru. Tek su tada postali svjesni težine situacije u kojoj su se našli. Do konačnog odredišta vozili su se čak 3 dana. Izašavši iz vagona, shvatili su da se nalaze u logoru. Igrom slučaja, tada 11-godišnji Oleg Mandić, ostao je uz svoju majku i baku, a nakon registracije odvedeni su u barake, svoj novi dom. Dan im je počinjao u 3 ujutro zajedničkim pranjem i apelom - prozivkom s ciljem utvrđivanja brojnog stanja. Izgladnjeli i iscrpljeni, morali su se zadovoljiti nejestivim obrokom.
U takvim je nehumanim životnim uvjetima najčešće rješenje bilo "odlazak na žicu" - samoubojstvo kao jedini mogući bijeg od stvarnosti i patnji. Ironično, ali istinito bolest koja ga je zadesila u takvim je uvjetima predstavljala istovremeno i njegov spas. Olega šalju u "bolnicu" na odjel zloglasnog doktora Mengelea, slučajnošću i srećom preživljava.
Sve smo to vidjeti u insertu dokumentarnog filma o životu obitelji Mandić, ali najupečatljivija je ipak bila njegova živa riječ koja je u nama pobudila snažne emocije. Zahvalni smo što nam je pružio rijetku prigodu da osjetimo i shvatimo svu strahotu rata i života u logoru.
Radujemo se ponovnom susretu s njim!
Leon Plahuta i Petra Uzelac, IV. b
.jpg)
.jpg)
