Gimnazija Eugena Kumičića Opatija

Sve je počelo jednog običnog popodneva u Pet shopu na Srdočima, dok je ljubazna i iznimno pričljiva prodavačica, žarom istinskog ljubitelja životinja, ganutljivo pričala o nevoljama napuštenih pasa u riječkom azilu koji čekaju udomljenje, o često vrlo tankim zalihama hrane i nedostatku deka koje bi im pomogle preživjeti zimu.

Predložila sam prijateljicama da u školi pokrenemo dobrotvornu akciju prikupljanja hrane i odjeće za riječki azil.

Odaziv je bio više nego odličan. U samo tjedan dana prikupili smo oko 15 kg hrane u konzervama i dehidriranom obliku, desetak toplih deka i komada razne tople odjeće.

U subotu, 04. veljače, krenula sam u azil.

Na glavnoj prometnici koja vodi prema Viškovu, oko dva kilometra od samog Grada Kastva, s desne strane, proteže se jedva uočljiv, neugledni i neasfaltirani put. Na samoj prometnici nema nikakve oznake, pa je azil, ukoliko niste dobro upućeni, vrlo teško pronaći. Put je prilično uzak, prepun rupa i kamenih izbočina, a za vrijeme kiša, obiluje blatom.

Nakon samo nekoliko metara počinje horor film: put se drastično sužava, ali ne zbog konfiguracije terena, već zbog divljeg deponija!
S obje strane puta razbacano je smeće, organskog i anorganskog porijekla. Može se vidjeti sve i svašta; od kućanskih aparata, starih prozora i roleta do automobilskih dijelova i guma. Sadržaj govori da ovo nije samo besramno odlagalište slučajnih pojedinaca, već da se, prvenstveno, smeće organizirano dovozi, o čemu svjedoče i odbačene stvari s groblja – sasušeni vjenci, plastično cvijeće i dogorjele svijeće!

Nakon pet minuta mučne vožnje put se širi, a trošni drveni kućerak i umiljata siva kujica nagoviješćuju da smo na cilju. Mala radoznalica veselo maše repom.
Saznajem da se zove Megi, da je u azilu pune četiri godine i da je mnogim štencima bila zamjenska majka.
Megi, svojevrsna maskota azila, zajedno s još tri dobroćudne kujice, nadzire iskrcavanje stvari.
Ostali psi, a u azilu ih trenutno boravi 160, nalaze se u boksevima.
Broj pasa neprestano varira i pretežno raste jer je udomljavanje slabo, objašnjavaju tri volontera koje sam zatekla.
Sretnici koji pronalaze dom obično su muški štenci. Ženski štenci nisu poželjni, kao ni stariji psi.

Azil je smješten u jednoj kotlini i okružen je šumom. Kavezi su mali, trošni, vrlo neugledni, ostali još iz vremena kad je ondje bilo uzgajalište fazana. Psi u njima nemaju dovoljno prostora, a u jednom se istovremeno nađu i tri, čak i četiri psa. Zdjelice za hranu okružene su psećim izmetom, a pod čini gola zemlja. U kišnim razdobljima psi, a i volonteri, doslovce gacaju u blatu do koljena.
Osim toga, u zimskim je mjesecima u kotlini vrlo hladno, do prije dva tjedna azil je bio pod snijegom. Tlo u kavezima još je uvijek zamrznuto.
U takvim uvjetima najviše pate mali i neotporni štenci.

Volontera je u prosjeku oko dvadesetak. U isto vrijeme, u azilu borave dva ili tri. Imaju puno posla, jer svaki kavez svakodnevno treba očistiti, nahraniti svakog psa, opskrbiti ga svježom vodom, prošetati ga. Svi psi ne mogu biti istovremeno pušteni iz svojih bokseva, pa se puštaju boks po boks.
Volonteri su veliki entuzijasti, strpljivi i puni ljubavi.

Kažu da je svaka, pa i najmanja pomoć dobrodošla i pozdravljaju svaku dobrotvornu akciju. Kažu da se Grad Rijeka obećao pobrinuti za novu lokaciju na kojoj bi bio sagrađen azil s humanijim uvjetima boravka, slično utočištima u susjednoj Austriji, gdje su boksevi prostrani i betonirani, pa su higijena i svakodnevni život pasa na znatno većem nivou, no problem je u tome što nijedna riječka općina ne želi azil na svom području, navodno zbog zagađenja.

Odlučili smo nastaviti s dobrotvornom akcijom. Psi iz riječkog azila nikome ništa nisu skrivili i imaju pravo na dostojanstveniji život no što ga imaju. Svatko od nas, malom nesebičnom gestom, može dokazati da je ljubazan, samilostan i da ne zatvara oči, već doprinosi poboljšanju kvalitete života napuštenih pasa.

Ćurčić Barbara 3 c