Gimnazija Eugena Kumičića Opatija

Dok se još smiruju strasti o UHIĆENJU najtraženijega hrvatskog ratnog bjegunca ANTE GOTOVINE koje bi nam trebalo označavati toliko dugo očekivani i ne tako rado prihvaćeni među hrvatskim svekolikim pučanstvom-ulazak u famoznu Europsku Uniju, pitam se ( a znam da nisam jedina) koliko smo i jesmo li uopće spremni za to.
Jer, koliko se spremnim može proglasiti narod koji se podijelio zbog jednog Roma ( ne podcjenjujem, samo dočaravam sitnoću jednog čovjeka naspram naroda ) koji je pobijedio u , iako najgledanijem svejedno apsolutno irelevantnom, showu u Hrvata-BIG BROTHERU ? Zbog njega su se održavale javne debate, forumi i diskusije; provodile ankete, pitalice i testovi vox populi tipa ; punile uvijek žedne tračeva žute stranice bezbrojnih magazina, novina i časopisa, a na kraju je iz svega toga proizašla gorka činjenica da je Rom dobio milijun kuna, a svi ostali se mogu postaviti i na trepavice.To je vrlo zanimljiva tema, ne samo zbog proispitivanja vlastitog i/ili nacionalnog stava prema 'drukčijima'(relativno rečeno), kad izuzmemo afektacijski izrečeno veličanje svojeg nediskriminirajućeg ponašanja i velike tolerancije, nego i zbog svojevrsna testa kojeg smo kroz ovaj show prošli.Ustvari samo dopola.Jer, kad vidimo kako se protivnici Hamdije ( u biti 'svih ostalih') bune protiv takvih nepatriotskih ishoda, ne mogu se ne zapitati nije li ta pobjeda, koja ustvari označava nešto puno više od toga, zapravo trenutak lucidnosti, jasnoće u našoj demenciji punoj diskriminacija i antikolaboracije,koji je nestao jednako brzo kao što se i pojavio.Sa stajališta neiskusne gimnazijalke, ergo pripadnice nove, svježe- 'open-minded' generacije zaključujem da treba još puno raditi na našoj liberalnosti, a tek kada budemo u mogućnosti da u potpunosti ne prihvatimo, (jer se tu nema što prihvaćati ili ne) nego smatramo normalnim i jedva spomena vrijednim da 'Rom pobijedi na hrvatskom Big Brotheru' , tek tada ćemo moći biti kandidati za titulu dostojnog člana ne samo Europske Unije kao institucije i veličine kojoj toliko težimo, nego i modernog civiliziranog suvremenog društva.Mislim da bi se i Hamdija složio.A vi?
Ako razmišljamo ( i djelujemo?) malo lokalnije, možemo reći da, usprkos nezadovoljavajućem dočeku nove 2006.godine na opatijskoj tržnici (!), stvari i nisu završile tako loše. Jako mi se sviđa činjenica da se nakon sve one halabuke i cirkusa oko LIBURNIJA RIVIJERA HOTELA Opatija okrenula svom starom, iako ne skroz obnovljenom ipak vraćenom, sjaju. Izbor za MISS UNIVERSE HRVATSKE ( koja igra riječi- universe=svemir, Hrvatska ekvivalentna svemiru, neš' ti svemira…)i DORA vratili su se u svoju kolijevku, kristalnu dvoranu hotela Kvarner. Iako razočaravajuće mlak i bljutav, izbor je ponudio gledateljima i neke od neizbježnih antologijskih prizora sa takvih i inih izbor(ić)a:sramotno jadna pozornica; video-skeč djevojaka kako uzbuđene kupuju, jedu i šeću se predivnom Opatijom (najljepši dio izbora-snimke Opatije) prikazan cca 855 puta; stoput pitana i nespretno odgovorena pitanja sa, naravno, željom za mir u svijetu; nezaobilazne krokodilske suze pobjednice; iskrice koje su odjednom, nakon proglašenja, odletjele u zrak iz poda pozornice i koje su trajale dvije sekunde-ne znam, poslije su mi rekli da je to bio vatromet…Sve vam to govori o kvaliteti izbora, ali hajd'mo ne biti tako pesimistični: cure su imale super cipele…?
Još lokalnije, u našoj školi, stvari su, čini se, bolje nego u bilo kojoj od ranije spomenutih točaka. BOŽIĆNA PREDSTAVA je bila pun pogodak, zbor najviše ;-) (isprika zbog subjektivnog komentara), a nedavno smo gledali i odličnu predstavu održanu samo za nas. Čuli smo čak i jednu 'erotsku pjesmu' ?.
Kad smo već u školi, osvrnula bih se i na trenutno tekuću akciju: 'SPASIMO PSE U AZILU od gladi i hladnoće' ili tako nešto. Svaka čast plemenitim dušama koje su tu akciju započele, kao i onima koje su dale, ma kako mali, doprinos,ali bi možda netko mogao primijetiti da je ljudsko biće ipak, pa i u biologiji, najviše biće u prirodnoj piramidi. To za sobom povlači činjenicu da mi u svojoj blizini imamo najmanje tri ustanove u kojoj se zbrinjavaju djeca-bolesna, ostavljena i/ili siromašna.A što je i više zabrinjavajuće, nitko kao da se nije ni zapitao: kad već organiziramo akciju pomaganja, zašto ne pomažemo njima? Zar smo zaista došli do tog stupnja kad nam je ugrijanost nekoliko pasa u šinteraju važnija od dječjeg pogleda u kojem se cakli sreća zbog nekoliko bombona/dva dvd-a/PAŽNJE?

Patrizia Kinkela, 2.b