STUDIJSKO PUTOVANJE U BERLIN UČENIKA GIMNAZIJE E. KUMIČIĆA IZ OPATIJE
Na studijskom putovanju u Berlinu od 25.5. do 31.5. 2oo7. sudjelovalo je 18 opatijskih gimnazijalaca i dvoje njihovih riječkih kolega u pratnji dvije nastavnice i ravnateljice opatijske gimnazije.
Zašto upravo put u Berlin?
Odgovor na ovo pitanje traži i malo obrazloženje.
Naša gimnazija od šk. god. 2002./2003. organizira različite nastavne i izvannastavne aktivnosti
u sklopu projekta „Edukacija o ljudskim pravima i Holokaustu“. Projekt se realizira u okviru nastavnih predmeta povijesti, filozofije, sociologije i etike u suradnji s drugim nastavnim predmetima ( npr. strani jezici, hrvatski i sl.). U projekt su uključeni svi zainteresirani učenici od 2. razreda pa
nadalje. Voditeljice projekta su Sanja Simper, prof. povijesti i Tatjana Matetić, prof. filozofije i sociologije.
Osnovni nam je cilj bio senzibilizacija mladih za probleme suvremenog svijeta i sredine u kojoj žive, kao i za kršenja ljudskih prava i nepoštivanja nacionalnih, vjerskih i političkih različitosti. Želja nam je odgojiti odgovorne, angažirane i tolerantne građane naše domovine i svijeta. Smatrali smo da ćemo analizom i učenjem o fašizmu i Holkaustu najbolje ostvariti taj cilj i zadatak.
Interdisciplinarno izvođenje ovog projekta putem raznovrsnih istraživačkih radova o općoj, nacionalnoj i lokalnoj povijesti postiglo je zapažene rezultate i uspjeh. Zahvaljujući prezentacijama putem javnih medija, multimedijalnih izložbi i okruglih stolova projekt je privukao pažnju građanstva, stručnih obrazovnih institucija, nevladinih udruga i vjerskih zajednica. Snažnu smo podršku dobili od međunarodnih institucija kao što su United States
Holocaust Memorial Museum u Washingtonu i Yad Vashem u Izraelu, u kojima su se voditeljice projekta stručno usavršavale. Svojim iskustvom i rezultatima pridonijeli smo oblikovanju nacionalnog programa obrazovanja o Holokaustu, koji se od 2004. provodi kod nas, a sudjelovanjem na stručnim skupovima pridonijele smo i stručnom usavršavanju nastavnika društvene grupe predmeta.
Evo samo nekoliko primjera našeg višegodišnjeg rada na ovom projektu: obilasci Spomen područja Jasenovac, Spomen područja koncentracijskog
logora Kampor na Rabu, koncentracijskog logoru Auschwitz; pripremanje i postavljenje triju izložbi: „Holokaust 1933.- 1945.“ u školskoj knjižnici i „Crna noć je šapićala...“ o stradanju stanovništva Liburnije u 2. sv. ratu u Paviljonu J. Šporer u Opatiji., te izložba u prostoru Židovske općine u Trstu pod nazivom „Prekinuto školovanje“, o primjeni fašističkih rasnih zakona u školstvu u Rijeci i Trstu od 1938. do 1943. U više smo navrata istraživali životne sudbine opatijskih Židova za uoči i za vrijeme 2. sv. rate, te primjere spašavanje Židova pred progonom. Rezultate našeg rada prezentirali smo Predsjedniku Republike, gosp. Stjepanu Mesiću, koji je tim povodom posjetio našu školu.
Dakle, zašto studijsko putovanje u Berlin?
Berlin, gradu u kojem se Holokaust planirao, organizirao i ostvarivao, grad u kojem je bilo i pojedinaca i skupina koje su se usudile pružiti otpor
teroru i zločinu vlasti, grad u kojem smo mogli rezimirati sve što smo do sada naučili i spoznali. Istovremeno, cilj nam je bio vidjeti na koji se način u suvremenoj Njemačkoj vlast i građani odnose prema svojoj povijesti i kako se bore protiv zaborava i potiskivanja.
Zahvaljujući financijskoj podršci MZOS-a, ITF-a, PGŽ, Turističke zajednice Opatija, te sponzorima i roditeljima mogli smo krenuti na put.
Što smo sve vidjeli u Berlinu?Za vrijeme petodnevnog boravka u Berlinu odsjeli smo u hostelu „Regenbogenfabrik“, a u organizaciji obilazaka, vođenja i slobodnog vremena imali smo svesrdnu pomoć prijatelja iz Berlina.
Tako smo razgledali Checkpoint Charly, znameniti prijelaz između Istočnog i Zapadnog Berlina, te čuli povijest Berlinskog zida.
U Muzeju terora na otvorenom upoznali smo strahote nacističkog terora i državne moći. Pred Spomenikom ubijenim Židovima upriličili smo susret s gosp.
Olegom Mandićem iz Opatije - koji je kao dječak od 14.god. među posljednjima napustio Auschwitz s majkom i bakom, a čija se fotografija nalazi u izložbenom prostoru Spomenika . Na susretu je bilo stručno vodstvo Spomeničkog postava i bilo je veoma dirljivo i potresno slušati gosp. Mandića i njeogovu priču o boravku u Auschwitzu.
Izuzetan utisak na nas je ostavio Židovski muzej svojom arhitektonskom simbolikom – djelo poznatog arhitekta Liebeskinda.
U Muzeju Haus am Wannsee ( vila u kojoj je 1942.
donijeta odluka o „konačnom rješenju“ židovskog pitanja – Eichmann) imali smo organiziran cjelodnevni seminar i radionice. Zbog mogućnosti samostalnog rada i izlaganja na engleskom jeziku učenici su bili oduševljeni orgasnizacijom seminara i svojim postignućima.
Čitav smo jedan dan obilazili mjesta otpora nacizmu i spašavanja Židova , te Spomenik spaljenim knjigama i ženama iz Rosenstrasse. Posljednji dan boravka posjetili smo Sophie Scholl gimnaziju i družili se s njihovim učenicima i
nastavnicima, obišli Bavarsku četvrt gdje se već godinama provodi projekt Povijesne radionice s ciljem rekonstrukcije života Židova u toj četvrti prije početka rata.
Vidjeli smo također i mnoge znamenitosti po kojima je Berlin poznat, šetali, upoznali Kreutzberg, jednu od najpoznatijih berlinskih četvrti, uključili se u Festival kultura, susreli gđu. Bosiljku Schedlich, aktivisticom nevladine udruge Sud-Ost Europa koja nam je pričala veoma potrese priče o izbjeglicama iz bivše Jugoslavije. Njenom pričom stvorena ja spona
između prošlosti i sadašnjosti .Svaki rat znači teror, traumu, tragediju...
Što smo postigli ovim putovanjem?
Analizom evaluacijskih listića, koje su učenici ispunili nakon povratka, možemo zaključiti da im je ovo studijsko putovanje mnogo pružilo, da su mnogo toga vidjeli i naučili, da je ovakav način učenja, neposredan, na licu mjesta, za njih veoma bitan, da su stekli vrijedno iskustvo...
Na pitanje kako im se dopalo putovanje svi su
učenici bez iznimke odgovorili «VEOMA»!
U Opatiji, rujan, 2007.
Voditeljica projekta: Tatjana Matetić, prof
Grad različitosti
Svi su ljudi različiti,svaki čovjek ima nešto po čemu se razlikuje od drugih,po čemu je poseban. Svaki čovjek ima pravo iskazati svoju posebnost. Možda je najbitnije da svi ljudi budu spremni prihvatiti okolinu i druge ljude kao svakidašnju pojavu. Berlin je mjesto u kojem je to sigurno moguće... Jedan je od većih i ljepših gradova Europe. Ističe se bogatstvom muzeja,druge značajne arhitekture,parkovima,raznim manifestacijama i nakon svega ljudima. Različitost ljudi nam zapravo 
govori kako je Berlin mjesto koje može biti dom svakome. Ljudi se razlikuju u stilovima. Hodajući nekom od mnogobrojnih ulica Berlina možete sresti ljude iz svih dijelova svijeta. Tome je pridonijela i manifestacija koja se održala u Berlinu za našeg boravka – karneval kultura. Karneval kultura je kao što mu i samo ime govori,karneval na koji dolaze ljudi iz čitavog svijeta radi druženja, kako bi pokazali svoje proizvode te na što bolji način predstavili svoju zemlju. Karneval se održavao 3 dana,a uveličala ga je i povorka koja se održala ulicama Berlina. Iako je
Berlin jedan od najvećih gradova,pristupačan je ljudima. U svim tim zgradama i pregustom prometu Berlin nam nudi svoje brojne parkove u kojima Berlinčani provode najviše svog slobodnog vremena. Ljudi u Berlinu su slobodni. Svojim odjevanjem i ponašanjem pokazuju svoje stavove. Osjeća se ta sloboda ljudi,a vjerojatno je povezana sa teškom poviješću koja je promijenila cijeli grad. Vidi se da su se ljudi pomirili sa sudbinama koje su označile njihov život.
Berlin nije zaboravio svoju povijest. U gradu su mnogi spomenici Židovima,te sami ostaci 
berlinskog zida koji ljude svakog dana podsjećaju na prošla vremena. Povijest je nezaboravljiva,ona je dio i današnjeg vremena i današnjih ljudi. Berlin svoju povijest neće moći zaboraviti. Možda je baš ta teška povijest dovEla do današnje tolerancije. Ljudi se toliko ne kritiziraju,sasvim je nevažno kakvu boju kože tko ima ili kakve je vjere. Berlin je grad ljudi koji se vole. Berlinčani su ljudi koji rado dočekuju svoje goste...
Mateja Blažić IV.b
Hallo aus Berlin
Napokon je došao i taj dan. Nakon nekoliko godina sudjelovanja na školskom projektu o holokaustu, vesela družina predvođena teta Tanjom i teta Bibom (prof. Matetić i ravnateljica) i jednom gitarom, krenula je na dugo planiran i dugo iščekivan put u Berlin. Krenuli smo tamo s ciljem obogaćivanja i stavljanja pečata na naš dosadašnji rad. Doduše, neki radi toga, a neki da im «guza vidi puta».
Put je bio sve, samo ne naporan, bilo je tu zaista i glazbe i veselja a svih nas je «prala» neka čudna euforija. Naime, put je bio dosta dalek, nitko od nas, osim profesorice M.još nije bio u Berlinu. Svakako, novo iskustvo.
Istina, nekako nikako nismo stizali do tog sada svima nam dragog Regenbogen fabrik hostela. Non stop smo ga zaobilazili i vozikali se naokolo ulicama Berlina, eto, jer gospoda vozači nisu znali koristit GPS, pa su njegovu ulogu (GPS-aJ) preuzeli prof. Matetić ( a.k.a. Teta Tanja) i Deszo.Tek nakon što se
situacija stabilizirala ,dočekala nas je tuča ali i jedna predivna osoba, gđa. Hilde koja je za vrijeme našeg boravka u Berlinu imala toliko strpljenja za sva naša pitanja.
A tko se mislio odmarat u Berlinu, gadno se za...frknuoJ Radilo se tamo i to dosta.Prvih dana smo išli u razgledavanje nama važnih ustanova( sve vezano uz projekt), posjetili smo muzej na otvorenom «Topography of Terror» koji me se osobito dojmio, instalacija je postavljena u jednoj ulici, u nekadašnjem središtu između zgrada
Gestapa i SS-a i dosta vjerno predočava situaciju. Na okolnim zgradama se nalaze rupe od metaka iz drugog svijetskog rata itd. Posjetili smo i jezero Wann, gdje je održana Wannsee konferencija. Razgovarali s prof. Kaiserom itd...Na svim tim mjestima smo štošta naučili i najvažnije od svega, doživjeli svako svoj poseban intimni doživljaj tog mjesta . Večeri smo provodili u izlascima, na festivalu kultura ( naime u Berlinu žive ljudi sa doslovno svih strana svijeta, pa zašto to ne proslavit?!) itd. E, važno je spomenuti svima nam
drage autobuse na kat s klimom (M26) i U-bahn i S-bahn (podzemna i nadzemna žljeznica koje su nas se dosta dojmile, recimo). Vidjeli smo puno toga, družili se, skoro vidjeli i Poljsku (naime vozači su opet «malo» zalutali), skoro ostali u Sloveniji (tad nam je bila pukla guma J). Sve u svemu, kratko i jasno, bilo je to jedno IZVANREDNO iskustvo za koje vjerujem da nitko od nas neće zaboravit do kraja života!
Festival Kulture-Berlin
Cijeli svijet se okupio na ulicama tog veličanstvenog grada…Berlin!Egzotična glazba,ukusna hrana i šarolikost kultura ;zvuči primamljivo?Onda čitajte dalje!
Privučeni znatiželjom uskoro smo se našli u vrtlogu zabave,naše oči nisu znale kamo prije pogledati a naše noge gdje krenuti.Korak po korak koračali smo dublje u šumi štandova a mi u nemogućnosti da se odupremo čarima posve novog svijeta nismo propustili priliku da ispitamo sve što se nudilo.Bilo je
tu svega;od predivnog dizajniranog nakita kojima će pripadnice ljepšeg spola teško odolijeti (vjerujte mi),afričkih instrumenata ako želite započeti glazbenu karijeru pa sve do tetovaža kao vječni suvenir te proricanja sudbine.Naravno kakvi bi mi to bili gimnazijalci da ne preispitamo raznovrsnu kuhinju koja nas je prizivala mirisima iz svih krajeva zemaljske kugle a ja sam se spremno dala na posao smatrajući da mi je to sveta dužnost kako bih vas dragi moji čitatelj bolje informirala o gurmanskoj strani Berlina.Ah gdje da počnem…tajlandska hrana koja je bogata
začinima biti će pravi izazov i onim najhrabrijima,afrički specijaliteti čiji je sadržaj nemoguće odgonetnuti slasni su koliko i enigmatični,tradicionalne francuske palačinke nezaobilazni su specijalitet za sladokusce a u slučaju da ste nostalgični čevapi su više nego dovoljni.
I baš kada smo pomislili da smo sve vidjeli sudbina se još jednom poigrala i uvjerila nas u suprotno;zabava je tek počela.Tek tada se kreativnost Berlina pokazalo u svom najbogatijem ruhu a moje
su oči pomno gutale svaki detalj;svaka nacija u Berlinu svoju je kulturu predstavila na najbolji mogući bilo to pomoću blistavih kostima,pulsirajuće glazbe,vještih akrobacija ili kombinacija.U samo tih pola sata što sam svjedočila tom svjetskom događaju imala sam dojam da sam obišla pola svijeta i sad nakon par mjeseci još uvijek čuvam radosne uspomene na tih par dana što sam ih provela sa svojim gimnazijalcima zajedno sa ravnateljicom i prof. Matetić.Završit ću sa toplom preporukom da ne propustite priliku posjetiti Berlin koji vas
sigurno neće razočarati.
"Berlin ist mehr ein Weltteil als eine Stadt"-Berlin je prije dio svijeta nego grad.
Bez ikakve ideje i inspiracije upravo zapocinjem pisati esej iliti novinski clanak (jos ne znam sto ce biti
J) o nasem izletu u Berlin. Dakako ne zelim reci da put nije bio zanimljiv pa da zato nemam ideja, upravo suprotno. Krenut cu najjednostavnije od pocetka :
Grupa od oko 20-ak gimnazijalaca uputila se 25.5.2007 na jednotjedni izlet u Berlin pracena budnim okom profesorice Tatjane Matetic (ili teta Tanje kako je proglasena u stranoj drzavi Njemackoj), ravnateljice Biserke Kutlese
(proglasene tetom Bibom) te jos jedne profesorice povijesti iz Prve Rijecke gimnazije kojoj sam nazalost zaboravila ime, ali nikada necu tj. necemo zaboraviti kako je ta ista profesorica izasla iz busa na krivoj stanici i izgubila nas (cijelu grupu) koji smo ostali u busu. Nije nam falilo smijeha u Berlinu...
Dakle vratimo se na temu; kretalo se u kasnim vecernjim satima tocnije u 23 sata, ali to nimalo nije obeshrabrilo cijelo drustvo te smo uz prve zvukove autobusnog motora zaculi i prve pjesme. Nakon kratkog vremenskog razdoblja pjevaci su redom odustajali dok cijeli autobus nije zaspao..naravno osim dvije osobe. Lela i ja (Angela) krenule smo u pohod na dokumentiranje raznih nacina spavanja prisutnihJ,ali smo ubrzo bile protjerane i odbacene. Dakako zbog toga sto smo probudile cijeli autobus. Nakon tog nadasve zanimljivog, ali i napornog putovanja stigli smo napokon u Berlin i tako par sati trazeci nasli smo konacno i hostel imenom Regenbogenfabrick koji je bio nas dom sljedecih tjedan dana. Odmah smo se bacili na punjenje nasih praznih zeludaca, a nakon toga slijedio je onaj drugi dio, onaj ozbiljni dio-upoznavanje s programom za sljedecih 7 dana (koji je btw bio ono stvarno prekrcan, ali na kraju smo bili sretni da smo uspjeli sve to vidjeti sto je bilo planirano). Izdvojit cu samo jaaaako mali dio onoga sto smo vidjeli jer je stvarno bilo mnogo toga i ne bi zavrsila do sutra da pocnem. Pa krenimo redom:
1. Meni osobno najzanimljivije sto sam vidjela bio je Zidovski muzej. Kao arhitektonsko remek djelo i pokazetelj jednog spoja zidovsko-njemacke kulture i povijesti ostat ce mi zauvijek u sijecanju. Danijel Libeskind projektirao je tu nevjerojatnu gradevinu i na vise od 3000 m² nalaze se izlosci svakodnevnih predmeta, fotografija, pisama te medijskih objekata koje su koristili Zidovi u to vrijeme. Jezim se i sada kada se sjetim toga.
2. Na drugo mijesto stavit cu izlozbu Topografija terora jer je to za mene bio jedan od potresnijih momenata kojih je u Berlinu bilo jako mnogo. Uz to vodic tamo pricao je na tako tecnom engleskom (za razliku od nekih drugih) da ga je bilo steta ne slusati pa sam tako zapamtila da su se na tom podrucju gdje je danas izlozba (na otvorenom) od 1933 do 1945 nalazile centrale nacional-socijalistickog terora, tajna drzavna policija koja je imala i svoj zatvor, SS-ovo vodstvo, tajna sluzba te glavna sigurnosna centrala Reich-a. Gotovo sve vaznije ustanove.
3. Na trece mjesto zasjest ce (nama svima jako dragi) Checkpoint Charlie koji je bio najpoznatiji granicni prijelaz u Berlinu. Checkpoint Charlie nam je svima zapeo za oko jer cim smo dosli ugledali smo veeeliki natpis you are leaving the american sector na sto smo pukli od smijeha,a da ni sama ne znam zasto. Mozda smo se zbog toga i vratili jos jednom ili dva puta tamo..tko ce znat..
Rado bi jos pisala o Berlinu jer takvo iskustvo se tesko opisuje rijecima, ali vec se vidim. Nastavim li ovako ovaj clanak nece zavrsiti. Za kraj cu vam ispricati jos jednu anegdoticu koja bi vam mogla biti zanimljiva. Dosavsi na karneval kulture svi smo se odvojili jedni od drugih u potrazi za svim i svacim. Mia,Ivana Č. i ja krenule smo tako razgledavati i spominjale smo nesto Bibu (nasu ravnateljicu) dok smo plesale kod jednog standa s bubnjevima. Neki crnci su nas culi i misleci da je to pozdrav poceli skandirati Biba! Biba! Biba!...tako je nasa ravnateljica postala svjetski poznata.. J
Nadam se da vas nisam umorila ovako iscrpnim clankom te se takoder nadam da ste kroz njega osjetili bar malo onog cudesnog feelinga koji smo mi imali citavo vrijeme u Berlinu.
.jpg)
.jpg)
