Gimnazija Eugena Kumičića Opatija

Židovi Rijeke i Liburnije u Holokaustu

(1938.-1945.)

„I ovdje, u Rijeci i Opatiji, kao i u cijeloj Europi, holokaust je značio okrutan progon muškaraca i žena, staraca i djece, koji su bili krivi samo zato što su bili Židovi.“  Ovom rečenicom započeo je 25. siječnja u Villi Antonio ovogodišnji „Memento“, kojim se obilježava  Dan sjećanja na žrtve holokausta, 27. siječnja, dana kada su 1945. vojnici sovjetske armije oslobodili zarobljene u nacističkom logoru Auschwitz – Birkenau.

Sudbinu osam Židova s područja Rijeke i Opatije  svojim su glasovima dočarali učenici naše gimnazije: Margareta Maloča, Maja Bačić, Korina Vučić, Mateo Rudan, Antonio Livaić, Moreno Lakota, Vigor Matković i Jakov Sergo.

Zahvaljujući istraživačkom radu naše nastavnice povijesti dr.sc. Sanje Simper i učeničkom angažmanu, ove godine mnogobrojna je publika, među kojima je najviše bilo učenika svih opatijskih škola, emotivno doživjela i proživjela priču koja kreće iz topline i sigurnosti domova preko izdvajanja Židova od „ostalih“ i njihovog odvođenja u koncentracione logore. Učenici su čitali iskaze Martina Godellija,  Enrica Breinera,  Arianne Szöreny,  Gotti Herskovits,  Giulija Sterna, Elene Kugler, Luigija Sagija i Alessandra Krooa koje su o ovome tragičnom razdoblju europske povijesti dali u poslijeratnom razdoblju.

…A-5377. Morala sam ga uvijek znati, i u ponoć, kad bi me probudili, morala sam ga znati…

… „Selekcija“ koja je za ostale ljude obična riječ, za nas, koji smo bili u logoru smrti, tako je tragična da ju je doista vrlo teško čak i izustiti…. jer značila je odabir, na brzinu i površno, onih koji su od tog trenutka još uvijek imali pravo na život i onih koji to pravo više nisu imali…Tada su me odvojili od majke. Sjećanje na taj trenutak, pratit će me dokle god sam živa, jer ću uvijek pamtiti očajan pogled moje majke, koja se, krenuvši u lijevu vrstu, još jednom okrenula da me pozdravi. … Nakon nekoga vremena, ja sam blagoslovila sudbinu svoje majke, koja sigurno ne bi uspjela izdržati… Naime, svaki put kada bih vidjela „stariju“ ženu, četrdesetogodišnjakinju koja je prošla „selekciju“, kako je tuku, maltretiraju, udaraju nogama, omalovažavaju ili podvrgavaju nadljudskim mukama, ja sam blagoslivljala sudbinu svoje majke….

Na samom kraju, okupljenima se obratio i Oleg Mandić, koji je i sam kao jedanaestogodišnji  dječak iskusio strahote Holokausta i života u Auschwitzu.