???????????????????????????????
Bio je to utorak 4. rujna. Drugi dan nastave u školskoj godini 2007/2008. Na Slatini našla se grupica potencijalno darovitih osoba, što učenika što studenata što profesora. Oko 8 sati maleni autobus krenuo je prema EU, točnije prema glavnom gradu Slovenije. Put nije bio dug, negdje oko 3 sata trebalo nam je do odredišta, uključujući naravno i povremene stanke na benzinskim crpkama.
Prvo što smo zamijetili u Ljubljani bilo je sveučilište na kojemu se naša voditeljica Mira Verunica učila psihologiji. Ona je u to vrijeme bila pod dojmom i prisjećala se starih vremena. Opuštajuća vožnja autobusom završila je kada smo se trebali iskrcat u centru grada. Kako nam vrijeme nije baš išlo na ruku, naime, kišilo je, nismo baš bili oduševljeni spoznajom da sad moramo na hladnoću i vlagu. Ali, eto, morali smo, a što se mora nije teško.
Nekim, meni nepoznatim puteljcima, krenula je naša mala ekspedicija prema prvom odredištu, a bio je to centar ˝hiša eksperimentov˝. Putem smo vidjeli i tržnicu a mnogi su sami sebi slali svoje slike mailom preko nekog stroja koji sliči bankomatu ali ne bih znala točan naziv. Za to smo se vrijeme uglavnom smrzavali. Zvuči čudno ali tamo je i na početku rujna bilo vrijeme za kaputiće. Uglavnom, nakon višeminutnog šetuckanja i obilaženja lokava vode na cesti stigli smo na odredište.
Unutra je bila ugodna temperatura pa nam je svima odmah bilo ljepše. Profesor Pantar bio je u svom elementu. Imali smo dosta vremena na raspolaganju za proučavanje raznih eksperimenata koji su bili podjeljeni u tri prostorije. Na našu žalost, na katu neki eksperimenti nisu bili uporabljivi zbog krova koji je prokišnjavao. Svatko je dobio vodič sa uputama pa smo svi po vlastitoj želji išli od jednog do drugog eksperimenta i divili se istima. Bilo je tu igre sa sapunicom, iskušavanja vlastite ravnoteže, keveta sa čavlima,
mjerenja skokova u vis, zvučnog topa koji je pomicao pločice na zidu i sl.
Po završetku krenuli smo pješice u hostel ˝Celicu˝ gdje smo ručali. Hrana je bila prilično ukusna. Osim ručka tamo smo uz vodiča obišli katove i neke od celica. Bilo je zanimljivo vidjeti kako su sve celice različite i saznati da je svaku projektirao i uredio netko drugi. Mislim da se većini najviše dopala celica 116 u kojoj su prevladavale modrozelene nijanse. Čuli smo i zanimljivu pričicu o istoj, naime, kako se u samom hostelu ležajevi iznajmljuju odvojeno, jednom je prilikom došlo do toga da su se u bračnom krevetu pronašla dva gospodina te se od tada još više pazi da ne dođe do sličnih neugodnosti. Vidjeli smo čak i jednu samicu koja je ostala sačuvana. Nakon obilaska opet smo morali na kišu.
Ovaj smo put krenuli do ducana sa ˝pametnim igračkama˝ gdje si je većina nešto i kupila. Slijedio je posjet kafiću voćnih sokova ˝Babo˝ u kojemu smo se svi okrijepili i u konačnici malo i odmorili. Kao i kod svakog izleta i ovdje je postajalo slobodno vrijeme koje je počinjalo upravo nakon konzumacije voćnih sokova. Za to vrijeme neki su išli razgledavati, neki su išli na kavu, a neki pak u shopping. Družina potencijalno darovitih ponovno se okupila oko 17 sati na mjestu prvobitnog iskrcavanja iz busa. Povratak je djelovao još kraćim od polaska, a ni ovaj put nisu izostale stanke na benzinskim crpkama.
Mislim da je to otprilike sve što se izdogađalo veseloj družini potencijalno darovitih i njhovim proferorima.
Ana Bartolović, 3.a
.gif)
.png)
.png)
.jpg)
.jpg)
